"U SPOMEN VIRSKIM ŽENAMA KOJE SU S BUNARA NOSILE VODU, SVOJIM TRUDOM, SNAGOM I POŽRTVOVNOŠĆU ČUVAJUĆI OBITELJ I ŽIVOT NA OTOKU." Povijesna priča o ženama koje su svakodnevno donosile vodu, o bunarima koji su čuvali život i o otoku Viru u vremenu kada je svaka kap bila dragocjena - prije nego što je voda potekla iz slavina virskog vodovoda.

Na mjestu gdje je nekada počinjao jedan od važnih dnevnih poslova virske žene danas stoji njezin brončani lik. Uz nju je magarac s burilima, a iza njih ostaju stari kameni bunari koji su desetljećima i stoljećima, bili jedno od najvažnijih mjesta života na otoku. Na lokalitetu Bunari kod Potoka postavljen je spomenik posvećen virskim ženama - virskim ženama koje su nekada odlazile po vodu, donosile je svojim kućama i tako obavljale posao bez kojega svakodnevni život nije bio moguć. Naručitelj je Općina Vir, a postavljanjem spomenika završena je revitalizacija povijesnog prostora Bunara, koji je dobio uređeni okoliš, kamene stolove i klupe, rasvjetu te hortikulturno uređenje. Spomenik je postavilo Općinsko komunalno poduzeće "Vir održavanje", a cijeli projekt uređenja prostora promišljen je tako da povijesni lokalitet ponovno postane mjesto susreta, boravka i upoznavanja s tradicijom otoka. Povijest se najčešće pamti kroz velike događaje, poznate osobe, godine i datume. No život jednog otoka nije stvarala samo velika povijest. Stvarale su ga i žene koje su svakoga jutra ustajale, brinule o kući i obitelji, obrađivale zemlju i obavljale poslove koji se nisu mogli odgoditi. Jedan od njih bio je odlazak po vodu. Upravo zato spomenik na Bunarima nema samo dekorativnu ulogu. On je zamišljen kao znak zahvalnosti ženama koje su svojim svakodnevnim radom nosile velik dio života otočne zajednice. Autorica skulpture je sarajevsko-zagrebačka kiparica i muralistica Adna Bakija. Skulptura je lijevana u Ljevaonici umjetnina ALU Zagreb. Za autoricu je ovaj rad imao posebno značenje jer je riječ o njezinu prvom spomeniku posvećenom ženama. Inspiraciju je pronašla upravo u priči o virskim ženama i lokalitetu bunara, odnosno u prizoru koji je nekada bio sasvim običan, a danas pripada svijetu kojeg se sjećaju uglavnom starije generacije. Svečano otvorenje spomenika održano je 13. kolovoza 2026., na dan kada otok Vir obilježava svoju Virsku noć i 118 godina od otkupa otoka 1908. godine. Tako je jedan novi spomenik dobio svoje mjesto u prostoru, ali i u širem povijesnom sjećanju otoka.

Za razumijevanje spomenika potrebno je vratiti se u vrijeme kada na Viru nije bilo vodovoda - zaroniti doboko u Povijest otoka Vira. Danas je dovoljno otvoriti slavinu. Nekada je vodu trebalo pronaći, zahvatiti, prenijeti i čuvati. Na otoku, gdje su ljetne suše bile dio života, voda nije bila nešto što se podrazumijevalo. Bila je jedno od osnovnih pitanja svakodnevice. Bunari kod Potoka upravo su zbog toga imali posebno značenje. Prema otočnoj predaji, na tom je prostoru nekoć bilo pet bunara. Dva su se nalazila s južne strane korita Potoka, a tri sa zapadne strane. Nisu svi služili istoj svrsi. Voda se koristila prema potrebi i namjeni, što govori koliko se s njom postupalo pažljivo. Iz gornjeg južnog bunara uzimala se voda za piće. Donji južni bunar bio je povezan s potrebama polja i prisada, malih nasada uz kuće. Zapadni bunar služio je za napajanje stoke, osobito u razdobljima kada bi tijekom sušnih mjeseci vode u Potoku ponestalo. Drugim riječima, bunari nisu bili samo mjesta gdje se uzimala voda. Oni su bili dio otočnog sustava života. Sam naziv lokaliteta podsjeća na nekadašnji odnos između vode i prostora. Potok, bunari, zemlja, stoka i kuće bili su povezani u svakodnevnom životu Virana. Kada je bilo vode, ona se koristila za ono najpotrebnije. Kada bi je ponestalo, život se morao prilagoditi. U takvim okolnostima nastajao je poseban odnos prema vodi. Nije bilo prostora za rasipanje. Voda za piće bila je odvojena od vode za druge potrebe, a stoka se napajala na mjestu predviđenom za tu namjenu. To danas možda zvuči kao sitnica, ali nekada je upravo takva organizacija značila razliku između oskudice i dovoljno vode za svakodnevni život. Zato su bunari bili svojevrsna infrastruktura starog Vira – jednostavna, kamena i bez suvremenih tehnologija, ali presudna za život.

ŽENA, KABAO I MAGARAC - simbolika
Najprepoznatljiviji dio novog spomenika upravo je prizor virske žene koja nosi vodu. Na glavi joj je kabao (marama), a uz nju je magarac s burilima. U toj jednostavnoj kompoziciji zapravo je sažet čitav jedan nestali način ovdašnjeg života. Magarac nije slučajno dio spomenika. Na otoku je bio radna životinja i pomagao je u poslovima koje čovjek sam nije mogao lako obaviti. U ovom slučaju nosio je teret i olakšavao prijevoz vode od bunara prema domu. Burilo, odnosno posuda za vodu, tako postaje jednako važan simbol kao i sam bunar. A žena je središte cijele priče. Ne zato što je jedina nosila teret života, nego zato što je upravo njezin svakodnevni rad često ostajao izvan velikih povijesnih zapisa.

VIRSKI BUNARI - centralno vrelo života
Oko bunara se nije samo uzimala voda. Ondje su se ljudi susretali. Žene su razgovarale, prenosile vijesti i dijelile svakodnevicu još kada nije bilo Virskog mosta. U vremenu bez današnjih komunikacijskih sredstava takva su mjesta imala i važnu društvenu ulogu. Bunar je bio svojevrsna točka okupljanja. Voda je ljude dovodila na isto mjesto, a život oko vode stvarao je zajednicu. Zbog toga današnje uređenje prostora Bunara ima smisla upravo ako se promatra kao pokušaj da se starom mjestu vrati društvena funkcija. Nekada su se ondje susretali ljudi zato što su trebali vodu. Danas se mogu susresti zato što žele upoznati i sačuvati priču o tom mjestu. S vodom su bili povezani i običaji. Jedan od zanimljivijih sačuvanih običaja odnosio se na mlade žene koje su se udale. Prvoga jutra nakon vjenčanja, prije izlaska sunca, nova bi mlada odlazila na bunar po vodu za umivanje. Sa sobom bi ostavila dar - okrugli kolač i jabuke - koji bi uzela prva žena koja bi nakon nje došla na bunar.

OD BUNARA DO VODOVODA - spomenik povezuje prošlost i sadašnjost
Današnjim dolaskom vodovoda dogodila se jedna od velikih promjena u svakodnevnom životu. Voda je prestala biti posao koji se obavljao pješice. Nije je više trebalo svakoga dana donositi s bunara. Burila su postala dio prošlosti, a magarac je izgubio svoju nekadašnju gospodarsku ulogu. Promijenio se i odnos prema prostoru. Mjesto na koje se nekada dolazilo jer se moralo po vodu postalo je mjesto koje danas posjećujemo kako bismo se prisjetili vremena kada je voda bila teško dostupna. Upravo zato spomenik dolazi u pravi prostor. On ne stoji bilo gdje - stoji uz bunare. Na mjestu gdje se priča koju predstavlja doista događala.

BUNARI I DANAS GOVORE - voda i kamen priča svoju priču
Danas na Viru, u centru voda dolazi iz slavine, a uskoro će biti dostupna i na cijelome otoku. Djeca odrastaju bez potrebe da znaju koliko je težak put od bunara do kućnog praga. Ipak, dovoljno je doći do Bunara kod Potoka i pogledati stari kamen. Ondje još uvijek postoji priča. Priča o vodi koja je značila život. O jednom Potoku koji je bio dio nekadašnjeg otočnog krajolika. O bunarima koji su služili različitim potrebama. O magarcima koji su nosili teret. I, prije svega, o hrabrim ženama. Virskim ženama koje su dolazile po vodu i vraćale se kući s onim što je obitelji bilo najpotrebnije. Danas njihovu svakodnevicu više ne možemo vratiti. Ne možemo vratiti vrijeme kada se voda nosila na glavi, kada su burila bila dio svakog dana i kada se za svaku kap trebalo potruditi. Ali možemo sačuvati priču. A upravo to čini novi spomenik postavljen na Bunarima uz Potok. On stoji uz stare bunare kao nijemi razgovor prošlosti i sadašnjosti. Ne govori o jednoj ženi, nego o generacijama. Ne govori samo o vodi, nego o životu koji je oko nje bio organiziran. I zato će možda najljepša poruka ovog mjesta ostati jednostavna: "Bunari pamte virske žene". Pamte njihove dolaske i odlaske, njihov rad i njihove razgovore. Pamte vrijeme kada je voda bila izvor života, a virska žena jedna od njegovih najvažnijih čuvarica za virska pokoljenja.