Uvod: - kroz dugu povijest Virani su se bavili prvo sa stočarstvom, a potom poljodjelstvom. A kada otok više nije mogao prehranjivati svoje stanovništvo stočarstvom i poljodjelstvom, osnovna djelatnost postaje pomorstvo, dok u najnovije vrijeme turizam i obrtništvo zauzimaju glavnu granu gospodarstva.

STOČARSTVO
Radi brojnih pašnjaka i šuma ljudi su doseljavali radi ispaše blaga. Prvi naziv otoka bio je "Uera", šta znači pašnjak. Na ispašu su najprije dolazili stanovništvo okolnih mjesta, a potom i su se stalno nastanjivali još u željeznom dobu. Zakupom, a potom i otkupom ovog prostora, vlasnici su dovodili pojedine obitelji da im čuvaju ovce. Zbog pretežito brdovitog terena, na kojem je rasla škrta trava ovce su bile najviše zastupljenija. Od ovaca su dobivali meso, mlijeko vunu i gnoj za uspješnije ratarstvo. Ovčarstvo je činilo osnove stočarstva, ali uz ovce uzgajali su i volove, isključivo radi vuče pri obrade zemlje, radi oranja. Koze su bile znatno manje zastupljene u odnosu na drugo blago. Magarce je imala svaka kuća i to po nekoliko. Oni su bili osnovno sredstvo za prijevoz svega šta je trebalo. Gotovo svaka kuća uzgajala je po jednu svinje, dok su imućni uzgajali po dvije. Neki su se bavili uzgojem prasica skotnica radi prodaje malih praščića i dodatne zarade. Najviše do dvadesetak kokoši bilo je u svakoj kući. Blago se prije gonilo na slobodnu pašu, a to se zvalo na kanat. Gospodaru se godišnje trebala plaćati pašarina. Zabranjena je bila ispaša u šumi, u taj dio blago je moglo na pašu samo u vrijeme Božića, pa do kraja siječnja kada zmije spavaju zimski san. U to vrijeme smjela se i sječi šuma. Čuvanje ovaca je bilo cjelodnevno, osim ako ovce nisu bile u ogradi. Čobani bi se izmjenjivali u podne, osim po zimi kada bi jedan čoban bio cijeli dan zbog kratkoće dana. Ovce su se čuvale na brdu zojno, bilo je više čobana na okupu, a u večer pri povratku kući same su se raspoređivale u svoje ulice i odlazile u jare, na povik čobana „Luč, luč, sis, ...” Za vrijeme čuvanja čobani su stajali na jednom mjestu i igrali se čobanskih igara, pričali i slušali priče starijih. Za vrijeme jela kruh su poslagali jedan na drugi, na dnu bi bio bijeli, a potom sve škrtiji, a na samom vrhu ječmeni. Jelo se od vrha prema dno, tako da je bijeli kruh bio desert. Pila se voda iz vrulje, malo kada se pila bevanda. Za svakog čobana bilo je rezervirana četvrtina kruha za cijeli dan. Volovi su se čuvali u ogradama i po mrgiljima i fošama u polju, a čuvala su ih odraslija djeca i starije osobe. U današnje vrijeme blaga skoro da i nema, ima još nešto ovaca, malo koza i peradi.

POLJODJELSTVO
Uz stočarstvo poljodjelstvo je bila osnovna djelatnost kojom se Virani bave od davnina. Šume su se krčile, a zatim i obrađivale njive, sadili su su vinograde i kopali vrtove. Uzgajala se pšenica, ječam, kukuruz, gra(h) (sočivo), proso, raž i zob. Još za vrijeme Liburna obrađivala se zemlja, ali intenzivno je počelo za vrijeme grofa Crnice, koji je osnovni razlog bio za dovođenje kmetova na otok. Značajke koje je imalo stočarstvo, od 1634. godine poprima poljodjelstvo, uzgojem žitarica i vinove loze. Polovicom 20. stoljeća gotovo svaki mogući komadić zemlje se obrađuje. Bio je to najintenzivniji period obrade zemlje na otoku. Tome pomaže 1954. i 1956. godine traktor gusjeničar unajmljen u Poljoprivrednoj zadruzi iz Vira. Njime su se preoravale i produbljivale postojeće oranice radi sadnje novih vinograda. Vinogradarstvo je poslije uzgoja žitarica najzastupljenije. Učitelj Žuvić između dva rata uz još 28 zadrugara osniva Poljoprivrednu zadrugu Vir, koja preko vlastitog podruma u Rijeci plasira virsko vino i vina ostalih bližih sela na tržište. Priča se da je oko 1930. godine došlo do katastrofe, od peronospore su nestali veliki vinogradi i smokve. Kasnije je sve obnavljano. Svaki vinograd je imao čuvara koji je čuvao od krađe grožđa. Čuvari su bili u kući koja se zvala pudarica, sazidana od suhozida i pokrivena slamom i kupinom. Ta kućica služila je i za spremanje alata; motike, krampa, capeta, šuljarica. Za seljane udaljeno Zapadno polje činilo je velike teškoće. Po velikoj žegi trebalo je goniti vodu (voziti na magarcima) za prskanje (polivanje) loze, pljeviti, čistiti, tako da su se nedostatkom radne snage šezdesetih godina ta polja počela zapuštati, makar je grožđe bilo najkvalitetnije. U današnje dane još su jedino vinogradi šta se održavaju u polju, ali u manjim količinama, uglavnom za vlastitu potrebu. Voćarstvo na otoku od najranijeg doba nije bilo razvijeno. Najveći uzrok tome su klimatske nepogodnosti, zbog jakih bura i posolice, ali i zbog intenzivnog uzgoja stoke. Smokve od svih voćaka jedino su bile značajno zastupljene. Sadile su se u vrtovima, dvorištima, ali i uz krajevima vinograda. Uz smokve u manjem broju sadile su se kruške, murve crvene i bijele, šljive, masline, jabuke sitnog ploda i višnje. Posljednjih dvadesetak godina, od kada se ratarstvom gotovo nitko ne bavi, pojačan je interes za sadnju maslina. Nekadašnje njive pretvaraju se u maslenike, koji zbog bogatstva humusa veoma brzo napreduju.

POMORSTVO
Polovicom 17. stoljeća prvi vlasnik, gospodar otoka Vuk Crnica, zapovijedao je brodovljem u Velebitskom kanalu, a u prvoj polovici ratovao na moru i oslobodio ove krajeve od Turaka i uskoka, sve u korist Venecije koja mu je u znak zahvalnosti dodijelila Vir. On je održavao red u plovidbi onemogućujući nepoželjnu trgovinu i slične radnje. Broj stanovnika raste u drugoj polovici 19. stoljeća. Velika davanja obaveza gospodaru i složeni uvjeti življenja, nameću potrebu za odlaskom, pogotovo mladih. Obećana zemlja mladih bila je „Amerika”, a do nje su mogli doći samo brodom. Kako mladi nisu imali novaca za kartu, ukrcavali su se na brodove kao pomorci. Manji broj pomoraca sa svojim familijama trajno ostaje u dijaspori, dok se veći broj vraća sa zaradom. Naši stari pomorci obavljali su na brodovima najteže i pomoćne poslove, od grbunera, ložača, kuhara, konobara, mornara, kormilara do za njih najvišeg zvanja noštroma (vođe palube i stroja, makine). Dok današnja najmlađa generacija pomoraca obavlja i najsloženije i odgovorne poslove časnika stroja i palube do zapovjednika broda, uz prethodno završene više ili visoke škole. Zbog prijevoza putnika i hrane Virani su morali i sami organizirati prijevoz morem. Imali su kaiće, brodove veličine gajete i jedan željezni brod, Kreline koće. Gajetama su prevozili ljude i teret, žito u meljavu do Skradina i Obrovca, dovozili su drva iz Sestrunja i drugih otoka, vadili pijesak iz mora. S otokom Pagom su održavali vezu, do Košljuna i Povljane, vozeći na vesla i jedrenjem. Kaićima (drvenim čamcima) su se održavale dvije veze, svakodnevno preko Gaza i povremeno od Lučice (Uvala Lučica) i Brdonje do Baba na Povljanskoj strani i od Biskupljače (Uvala Biskupljača) do Povljane. Vozilo se i po nevremenu. Tako se 16. travnja 1931. godine desila najveća pomorska nesreća u povijesti Vira, kada se prateći trojicu mještana na brod u Povljanu odakle su trebali otputovati u Kanadu, prevrnuo kaić u kojem je bilo 10 osoba od kojih se 6 utopilo. O sposobnosti Virana kao vrsnih pomoraca govore i dvije „Plave vrpce Vjesnika”, koje se od 1966. godine dodjeljuju za podvige u pružanju pomoći i spašavanju na moru.

RIBOLOV
Virani kroz dugu povijest imali su jako malo profesionalnih ribara. Po porijeklom su bili kontinentalci, a zemljoposjednici su ih nastanjivali na otok radi obrade zemlje i čuvanje stoke. Pošto su rodom bili kontinentalci nisu imali ni poseban afinitet za bavljenje ribolovom ni potreban pribor. Skupi ribarski materijal i siromaštvo bili su razlog da se ribarstvo nije jače razvilo. Uz sve to, i nepovoljne obale za smještaj većih brodica bio je veliki problem, te jaki vjetrovi i valovitost mora. Naselja su se razvijala podalje od mora, zbog napada gusara i strateških razloga. Virsko more i Podvelebitski kanal bili su bogati ribom, lovila se čak i tuna u virskom akvatoriju, a u ulov su bili uključeni i veći ribarski brodovi, koji su dio slobodnog ulova prodavali i na Viru, kao šta to čine i danas. Od ribarske takse Virani su obzidali groblje. Lovila se uglavnom bijela riba, lignje, hobotnice i školjkaše. Čobani su uz po kamenju skupljali „ogrce”. Danas je na Viru registrirano oko 150 kaića i brodica za ribolov. I dalje se lovi za osobne potrebe, a višak se daje na tržište, pogotovo za vrijeme turističke sezone. Na obalama Virskog mora provode se raznovrsni načini ribolova: zagaonica, ludar, polaganje u more stajačice, parangal i vrša. A najrašireniji je sportski ribolov udičarenjem. Od 1994. godine u Viru djeluje Sportsko ribolovno društvo „Vir”, u Torovima Sportsko ribolovno društvo „Srpljica”, te Sportsko ribolovno društvo „Radovanjica”. U društva je učlanjeno stotinjak Virana i virskih vikendaša. Godišnje okupljanje održava se svake godine na Dan hrvatske državnosti i organizira se tradicionalno ribarsko nadmetanje. Sve završava bogatim ručkom uz ribarske priče i pjesmom do večernjih sati.

TRGOVINA
Tridesetih godina, radi opskrbe na otoku mještani uz pomoć učitelja Žuvića, osnivaju Poljoprivrednu zadrugu Vir. Zadruga nikada nije raspolagala poljoprivrednim zemljištem u društvenom vlasništvu, ni vlastitim sredstvima mehanizacije, već je isključiva djelatnost bila trgovina i dijelom ugostiteljstvo. Dio poljoprivrednih proizvoda zadruga je plasirala dalje na tržište, dok se veći dio djelatnosti svodio na opskrbu stanovništva otoka, svim kućanskim potrepštinama i sredstvima za zaštitu poljoprivrednih kultura, posebno vinove loze. U ranije vrijeme bila je razvijena robna razmjena. Da bi se nabavile najosnovnije namirnice plaćalo se grožđem ili vinom. Zadruga je od mještana otkupljivala vino i prodavala ga u vlastitoj gostionici izgrađenoj na jugoistočnom dijelu otoka, a kasnije i u vlastitim gostionicama i podrumima u Rijeci i Sušaku. Uz trgovinu zadruga u dva navrata osniva i Virsku mljekaru, a od šezdesetih godina preuzima organizaciju prijevoza, svakodnevnu vezu Vir-Zadar i obrnuto. Otvara trgovinu građevinskog materijala, kod bunara montažnu samoposlugu, te u Lozicama po prvi put trgovinu što je puno olakšalo stanovnicima Lozica i Torova nabavku kućnih potrepština. Porastom broja stanovnika i turista na Viru su se otvorile brojne pekarnice, male trgovine kao i veći trgovački centri.

TURIZAM, UGOSTITELJSTVO I OBRT
Najmlađe grane privređivanja kojima su se Virani počeli baviti od otvaranja mosta je turizam i ugostiteljstvo. Zbog prometne ne povezanosti za turizam prije nije bilo preduvjeta. Vir ima razvedenu obalu s brojnim uvalama i uvalicama, a uvalice su pogodne za kupanje jer je morsko dno pješčano i plitko. Šezdesetih godina to su uočili brojni turisti susjednih mjesta koji su sa svojim brodicama ili gliserima dolazili do divljih nedirnutih kutaka i uživali. Putničke agencije slala su svoje turističke brodove pogotovo u uvalu Pod Kaštelinom (opširnije: Plaža Kozjak i utvrda Kaštelina), gdje su se sidrile po cijeli dan. Ti brodovi su se rijetko vezivali uz virsko pristanište, mul. A i da jesu Vir im u to vrijeme nije imao šta ponuditi, ništa osim netaknute prirode. Sedamdesetih godina izgrađen je prvi turističko-ugostiteljski objekt s tridesetak ležaja i restoranom. Odmah po puštanju mosta u promet započinje izgradnja tridesetak kuća za odmor, šta je prethodnica za kasnije intenzivnu izgradnju kuća za odmor. Turističko društvo Vir (danas Turistička zajednica Općine Vir) sa svrhom unapređenjem turizma i prikupljanja boravišne pristojbe osniva se 1977. godine. Danas se gospodarstvo Vira bazira isključivo na turizam i uslužne djelatnosti. Turistička ponuda bazira se na privatnom smještaju, iznajmljivanju apartmana, soba, pansiona i čitavih kuća (opširnije: apartmani). Za sada na Viru nema hotela. Na Viru je na tisuće kuća za odmor i u ljetnim mjesecima po broj gostiju postaje veliko turističko središte. Brojni restorani, kafići, konobe, disco klubovi, beach barovi, brojni koncerti čine virsku ponudu kvalitetniju, privlačniju i raznovrsniju. U ljetnim mjesecima mogu se iznajmiti bicikli, buggiji, brodice, gliser, postoji ronilački klub, big game fishing, te organizirani izleti. Na otoku je ambulanta, pošta, mjenjačnica, ljekarna, zelena tržnica, ribarnice, brojne male trgovine kao i supermarketi, te prodaja domaćih proizvoda u vlastitim dvorištima.