Fotografija prikazuje, redom s lijeva na desno, članove KUD "Sv. Ivan" iz Vira: Šime Radović, Vjera Bašić, Lucija Orlić, Ružarka Čepić, Pere Vučetić, Anita Kapović, Marija Vučetić, Anka Kapović, Milka Bašić i Mira Kapović. Fotografirano 2002. godine za vrijeme obnove virske utvrde na Kozjaku - Kaštelia.

1. ETNOLOŠKE ZNAČAJKE

Uvod: - studentica etnologije na Filozofskom fakultetu u Zadru, Jadranka Jakopović i fotograf Mladen Tomljenović 1978. godine istražili su kako se nekada živjelo na Viru; što se jelo, kako se pekao kruh, kojim se oruđem služilo pri obradi zemlje i kućanskih poslova, kako se oblačilo, tko je tkao, na čime se spavalo, sa čime se pokrivalo. Zapisi i foto dokumentacija pohranjena je u Etnološkom muzeju u Zadru. Zahvaljujući njima i našim starim mještanima, koji više nisu sa nama, od zaborava je otrgnut dio naših običaja, načina rada i življenje naših predaka na otoku. Zahvaljujući kustosici Etnološkog odjela Narodnog muzeja u Zadru dr. Jasenki Lulić-Štorić u izvornom obliku i izgovoru prenosimo veći dio njihovog zapisa.

NARODNA NOŠNJA:
ODJEĆA - na život, odnosno na tijelo se stavljala guća, današnja potkošulja, pletena od bijele vune. Nosila se pretežno po zimi. Na guću se oblačila suknja, vunene, od modrog sukna krojena u četiri fere. Gornji dio zove se oplećak, a prednji dio zalistak. Suknja je složena u falde. Uz dno suknje, nalazila su se dva ili tri reda traka od pana, crvenog ili zelenog. Vuštan, fuštan je podstava od suknje, od 5 fera, sastavljen spreda. Fuštan je isto bio složen u falde kao i suknja, koje se se slagale močenjem i sumprešivanjem, glačanjem. Gornji dio mu se zove oplećak, a zatvarao se frkade-lom, zihericom. Košulja je bila od bumbažina. Bila je dosta široka. Ovratnik je nešto niži od muških košulja i zove se ogrica, prednji dio zove se leta, a stražnja pokostina. U početku su rukavi bili široku, a kasnije skupljeni, namrskani. U selu Vir skupljeni dio oko ruke zove se fašica, a u Torovima narukvica. Košulja se kopčala bijelim gumbima. Travesa, pregača koja se veže oko struka, na prednjem dijelu vuštana. Imala je jedan džep. Udovice su nosile crne travese od postava. Nekada davno nosila se pregljača, pregača tkana od vune. Opasivanje, opasivalo se kanicom, tkanenim vunenim pojasom i kaišom, remenom, pojasom od kositra. Kajiš se stavljao na kanicu. Nakit, u probušene uši uvlačile su se troje ili rićini ili vitice. Troje su zlatne naušnice na tri batića od kojih je srednji najmanji. Vitice ili rićini su naušnice izgleda poput prstena. Prsteni su se nosili obično sa očima, ukrasnim kamenjem, najčešće modrim. Oko vrata krasila ih je kolojna, kao i špina, tanja i s manje zrnaca. Ona punija zrncima zvala se puntapet. Odjeća mladenke Na glavi je nosila privez od bijelog postava navezen svilom i sa dvije pošte straga, crvene i zelene. Uzorci sviloveza su bili kokoš i kapela. Uz vez su pri dnu bile kite na kurdelici. Od nakit je nosila jerdan, mrđale i taliri. Kaparan, imao je duge rukave, šljokice od modrog pana, navezen i ukrašen lustricama, koje su nosile djevojke i žene za blagdane. Aljak, aljina, svakodnevna suknena kabanica s kapurićem, kaput sa kapuljačom na glavi koja je štitila glavu od kiše i vjetra. Napravljen je od vune crne ovce. Marinoš, svečana ženska plava suknja. Ukras pri dnu od skerleta, za četiri prsta, a ispod ruba od skleta bile su pošte, vrpce za dva prsta. Vaco, bijeli rubac, izvezen bijelim svilenim koncem. Uzorak garofule, karanfil.

FRIZURE I OGLAVLJA - ženske frizure bile su češljane tako da se kosa na sredini glave razdijelila na razdredak. Plele su se pletenice sa jedne i druge strane i omatale oko glave na križ. U kosu se upletala kurdela, vrpca crvena ili zelena. Takve frizure su nosile i žene i djevojke, dok su prije nosile dvije pletenica na oba ramena i u njima nije bilo kurdele, vrpce. Na glavu su vezale jašmak, maramu ukrašenu svilom, te zelenom ili i crvenom poštom. To su nosile samo za blagdane, dok su za svaki dan nosile sa crvenim mavezom, trakom.

MUŠKA NOŠNJA - na nogama muškarci su nosili nazupke, donji dio stopa bila je napravljena od bijele vune, a gornji dio grlić od modre i crne vune. Na pleteni grlić vezlo se štamom, stopa se vezala bijelom vunom i to tako da su na pleter stavili neku vrstu podloge poput perla. Ispleli bi struku, gajtan od vune. Znalo se od struke za ukras napraviti i rozeta. Nazupke su vezali kučarom, spojnicama. Za svaki dan muškarci su davno prije nosili opanke i kasnije filare, dok su poslije prvog svjetskog rata počeli nositi cipele. Žene su kasnije počele nositi cipele, one su još dosta dugo nosile opanke i filare. Na život, tj. ispod košulje, nosili su guću, vunenu potkošulju od bijele vune. Druga guća, koja se oblačila na košulju, kao današnji puloveri, također je bila od bijele vune, a plelo se ukrasno na prstiće. Košulja je bila od bumbažina, sprijeda je bio dio zvan popršnjak, izvezen, a dug do štumka, do prsne kosti. Ovratnik-ogrica, nešto je viša nego kod ženskih, pa bi se malo zavrnula. Rukavi su bili namrskani, oko ogrice i oko narukvice, mandžete, a zatvarala se botunom i bužom. Narukvice su bile šire pa su se mogle malo zavrnuti. Košulja se krojila bez šiti. Tkanina se presamitila, prevrnula. Najprije se šivao prednji dio, pa zatim stražnji dio, pa na kraju rukavi. Otvor za vrat i prsa se prokine, izreže. Ispod rukava se stavljala štika, latica, a na ramena se stavljali dijelovi za učvršćivanje, špalari. Rukavi oko ogrica i mandžete nabrani su, namrskani. Muške gače, zvane još i gaće na škorić, nosile su se u staro doba. Bile su jako uske i suknene, imale su rasporak. I nosile su se do nekih 1900-te godine, a kasnije su nosili gaće od rigadina, tkanine sa utkanim bijelim i modrim prugama. Krožet muški prsluk bez rukava. Na prsima je imao botune, okrugle kao glavica, donašane iz Sinja. Radio se od postava ili rigadina, ali i od štofa ili pana. Gumbi su bili od ravne malo svedene ploče s nagom ili od austrijskog novca. Krožet su šivali krojači iz Zadra. Komižot mala muška jakna sa rukavima. Imao je jedan džep na gornjoj lijevoj strani i dva u donjem dijelu. Ogrica je bila zavrnuta. Aljak je izrađivan od domaćeg sukna. Nosio se za svaki dan. Šanturi su krojili aljak. Od modrog i crvenog pana imali su ukrase oko džepova i rukava. Opasivanje - Nekada su se muški opasivali pasom na struku. Taj pas je bio jako dugačak i bio je izrađen od gajtana, a na određenim mjestima učvršćen omotavanjem. Oko struka se omotava dva tri puta, a na kraju su bile kite, isto od gajtana. Kasnije su se počeli opasavati terkijom, tarkojom na fijubu. Tarkija je kožni remen sa fibulom. Kape su bile crvene, zvonolikog, odnosno koničnog oblika. Imale su kitu, a neke su bile i navezene svilom, a okolo je bila sašivena crna struka.

ŽENSKA NOŠNJA - virska narodna nošnja bila je slična, pa čak i ista onoj koja se nosila u selima ninskog kraja i Ravnih kotara. Na nogama žene su nosile bičve, tj. čarape crne boje, ponekad i modre, od pana. Straga se nalazi frk, kita od svile, a tamo di je bio frk , bio je sašiven popetnjak od modrog domaćeg sukna. Bičve su išle do ispod koljena i tu su bile pričvršćene podvezom, koja je za ukras imala kitu različitih boja. Djevojke su nosile čarape  od vune i od šarenog štama. To su bile dokoljenke koje sežu od koljena do gležnja, i one su imale trak za učvršćivanje zvan petlja ili popetnjak. Ukrašene su uzorkom na jabuke, na zubce i na ključiće. Uzorak se postizao bojama vune upleten u pleter, a ne načinom pletenja. Plelo se crvenom, zelenom, bijelom i modrom vunom. Na jednoj čarapi mogao je biti samo jedan uzorak. Nazupke su se navlačile na stopala. Donji dio nazupki zove se stopa, a on je pleten odozdola, od jednobojne vune, a odozgora je bio šaren. Za djevojke na cvitiće dok kod žena na kukice. Grlić, gornji dio bio je od crvenog pana, navezan štamom, koji se kupovao u Zadru. Kajačke nazupke imale su stopu i grlić tamne boje, modre, crne ili tamno crvene. Poslije Drugog svjetskog rata počele su se nositi kalcete, a to su čarape do koljena i preko koljena, ili kalcetuni, kratke čarape do gnjata. Opanci od volovske kože i ovčije opute nosili su se svaki dan. Za svečane dane nosile su se firale, vilare od žute kože. Na njima je bio fjok do koštice, ispod žuti, a kasnije su se počele nositi crne filare, one su se nosile bez ukrasne trake. Za vjenčanje, nosile su se žute a kasnije crne filare. Opanci su se radili od svinjske kože, stare 4-5 godina i zvale su se šušenica. Opanci su se još radili i od magareće i volovske kože. Svatko je radio opanke po svojim potrebama.

DJEČJA NOŠNJA - kotulica to je bila haljinica koju su nosili i djevojčice i dječaci. Djevojčice su još nosile i vuštanić. Nisu imali nikakvu obuću, hodali su bosi.

2. NARODNA ARHITEKTURA

KUĆE POTLOŠKE - dolaskom na Vir, po starim predajama Virani su gradili sami kuće. Nisu svi bili stručnjaci za gradnju, ali su bilo primorani osigurati si krov nad glavom. Zbog siromaštva kuće su se gradile od priručnog kamena. Kuće su gradili slaganjem u dupli mrtvi zid između kojih se stavljao škalj, sitni kamen zbog povezivanja, ali i da ne propušta vjetar i kišu. Kuće su pokrivali ševarom, najčešće je to bila ražova duga slama koja se slagala u debelim slojevima, stepenasto, a zatim se pokrivala plastom drače, kupine, kako bi se zaštitilo od vjetra. Pritegnuto je bilo ispletenim užetom od ražove slame ili pouzima od loze. Kasnije se povezivalo sa žicom. Kada se krov postavio, na krajevima se vezao kamen sa obje strane, da ga ne bi vjetar digao. Krovovi su bili na dvi vode ili dva pera. Na zidove se stavljalo prlje-roženice, koje su spajane slimenom-sljemenom. Na prlje se stavljala jedna do druge strstika ili trstika, opletena žbukom, sitom, bodljikavom dugom travom koja je rasla uz more. Širina kuća bila je 5 metara, a dužina ovisi o veličini obitelji koje su u njoj živjeli. Kuće su građene prizemno, po načinu građenja i po materijalu s kojim su građene nazvane su potloška, pozumljušica, ševaratica. Kamen kojim su kuće građene kopao se gdje se i gradilo. Kasnije se kamen za građenje počeo vaditi u Slatini, Vrtačama i Škrlinama. Na kućama od imućnijih vlasnika bilo je dijelova, najviše pragovi, te oko prozora i vrata od korčulanskog kamena. Pijesak s kojim su se gradile kuće vadio se iz mora a zvali su ga sabun. Širina zidova je bila oko jednog metra, a u njima su se ostavljali različiti otvori. Vrata su bila uvijek okrenuta jugozapadno, prema suncu. Za zatvaranje vrata koristili su potpirač koji je služio za podupiranje vratiju. Maraš je bio za specijalni način zatvaranja vrata, kao i za podupiranje. Letka, komad željeza koji se koristio za zatvaranje vrata iznutra. Kračun, zatvarač također od željeza s tri ležaju, jedan ležaj se nalazio na fiksnoj vratnici, a dva ležaju na ulaznoj strani s kojima se s unutarnje strane osiguravala vrata. Saladur, željezna kvaka, koja se nalazila na vanjskoj strani vratiju. Potloška je bila kuća bez pregrada, jedna velika prostorija u kojoj su stanovali ljudi ali ponekad i stoka. Ljudi su unašali stoku kada bi im trebalo biti toplo, na primjer kada bi se ovca trebala janjiti ili svinje prasiti. Inače stoka se držala u jarama ili štalama. U potloškama ognjište je bio u kutu kuće, a za odlazak dima bila je napravljen prozorčić. U kasnijim gradnjama potloške, gradile su se posebne kuhinje s ognjištem u kutu. Prije otprilike 200 godina, kada su materijalna stanja bila bolja, počelo se graditi kuće na pod, tj. kuće na kat. Takve kuće zvale su se kule. Dimenzije tih kuća bile su puno veće. Dužina tih kuća mjerila se u pajolima. Jedan pajoli bio je četiri metra dužine. Krovovi kula bili su dvovodni, prekriveni kupom kanalicom koje su bile složene suprotnim preklapanjem i podmazanom vapnenom žbukom radi osiguranja od bure. Dijelovi krovne konstrukcije bilo je: pozitkinja-vjenčanica, prlji-roženice, slime-sljeme, daske koje se stavljaju na prlje, grede, pivac- izrezuckana kupa na krajevima sljemena ili glineni pivac, lastavica-bočni dio zida s obje strane skošen, na kojem su mali brakuni-prozorčići. U nekim kućama zidovi su bili maltani, to znači da je bilo više otvora i udubina, a koje nisu bili prozori. Takvi otvori zvali su se buketica, boketica, većinom se nalazilo pri vrhu zabata, buketa ili brukunić nalazio se negdje na zidu za spremanje raznih stvari. Prozori sa škurama od pune daske nazivao se balkun. Kantinela je letva kojom se držalo otvorene škure. Bogatije kuće imale su dvorištea obzidana visokom ogradom od kamena i malte, dok su ulazna vrata imala veliki portal s kamenim stupićima i kuglom na njima. Za zaštitu od kiše iznad vratiju i prozora zidao se zjato, krović s klupicom. To je bio produžetak s krova ili posebno zazidan krović. Kameno počivalo postavljalo se uz ili pored vratiju. Prvotno se zidalo od kamena a kasnije od betonskih blokova, a služilo je za sjedenje. 

DVORIŠTE - dvorišta, zvana dvor, ograđena su bila ogradom od suhozida, naslagana kamenjem u dupli zid. U dvorište se s kuće na kat silazilo stepenicama ili skalama, koje su najčešće bile sazidane od finog klesanog kupljenog kamena. Ispod skala bilo je udubljenje. To se najviše koristilo za spremanje alata, a dosta često se služila i kao kokošinjac. Drva na dvorištu bila su uredno složena. Šaliž ili saližani dvori bili su uredniji dvor koji su bili popločeni kamenim pločama ili kamenjem uredno složenih. Unutrašnje uređenje kuća.

PRVE KUĆE - potloške imale su samo jednu prostoriju, dok su kasnije građene kuće, također nazivane potloške, građene s više prostorija. Obično su građene s tri prostorije, kužinom-kuhinjom, konoba-ostava, kamara-soba. Pod je bio od nabijene zemlje ilovače. Kužina je služila za kuhanje i u njoj se boravilo kroz dan. Konoba je služila za spremanje raznih namirnica za jelo, posude za izradu kruha, daska za odlaganje sira i alata. Imućne obitelji imale su vlastiti žrvanj, ručni mlin za mljevenje žita i kukuruza, koje su držali i koristili u konobi. Peke, teće, lopeže i ostalo lončarsko posuđe dovozili su Ižani. Za plaću Ižani su dobivali žita koliko stane u lonac, teču ili cripnju. Cripnja ili čripnja, peka za kruh služila je i za pečenje drugih jela. Teće su lončane posude od pečene glinene, u kojima se kuhao brudet, gulaš i slična jela na žlicu. Teće su se stavljale na tronožac iznad otvorene vatre ili su se objesile na komoštre. Kogula posuda od lima, koristila se za kuhanje kave. Komin, ognjiše, u potloškama nalazilo se u kutu prostorije, a u kućama s badžom u centru, a u kućama gdje su komini s napom nalazile su se isto u kutu prostorije. Napa ili dimovod završava dimnjakom. Ognjište je bilo podignuto od zemlje 20-30 centimetra. Oko nape bila je polica za odlaganje tanjura, zdjela, čaša i drugog suđa. Sredina ognjišta, gdje se je peklo bila je od tikula, odnosno cigle. U novije vrijeme umjesto tikula stavljao se najčešće debeli brodski lim. Kod pečenja janjca, na žar se stavljalo kamenje, a vatra bi se raspuhivala puhanjem u probušenu trstiku. Lopar je drvena okrugla podloga s dugom ručicom za postavljanje tijesta kruha na ognjište. Koristilo bi se da se na njemu tijesto najprije spljošti, a nakon vađenja kruha ispod cripnje, na loparu bi se kruh dobro isprašio od pepela, a zatim se pustio da se ohladi na njemu. Sol se čuvala u soleru, drvenim posudama. Visjelo je na zidu. Ulje se čuvalo u kamenici. Tko nije imao kamenicu čuvao je ulje u zemljanim žarama. 

INVENTAR KAMARE, SOBE - prvi kreveti za podlogu su imali kamene na koje su stavljali daske, a na njih slamaricu. Kasnije su spavali na kavaletama. To su bili kreveti koji su imali dvije noge od dasaka, na to dolazile su grede, a na njih mural, jelove daske. Nakon kavaleta, s imovnim rastom mještana počele su se kupovati kreveti s koćetama. Na sve krevete stavljala se slamarica. Slamarica je bila platnena vreća, veličine kreveta, koja je imala dva otvora. Gornji otvor služio je za miješanje slame, pretresanje i slaganje , namještanje kreveta. Ime je dobila po slami kojom se punila vreća. Ime je zadržala i kasnije kada se punila komušinom od kukuruza. Na slamaricu se postavljala prostirka. Kasnije se umjesto prostirke na slamaricu postavljao i vuneni madrac. Pod glavu se stavljao jastuk, ispunjen raščešljanom vunom. Roba se spremala u škrinju, koju je mlada donosila kao miraz. Škrinja bi bila smještena uz krevet. U škrinji su bili pretinci zvani škatulići.

SVJETLOST - u večernjim i noćnim satima, svjetlost se dobivala od luči. Luč je bila izrađena od borovog panja. Kasnije se svjetlost dobivala iz uljanica. Zvali su ju još i svića, a visjela je na kukici. Nakon uljanica služilo se svićama na petrolej, čije su posude di se držao petrolej bio od stakla. Gornji dio sastajao se od staklene tube i dijela za vješanje s okruglim limenim okvirom u kojem je bilo ogledalce, radi svjetlosnog efekta. Kada su morali ići van po noći koristili su feralić na petrolej, kojega vjetar nije mogao ugasiti, zbog njegove prikladne konstrukcije. 

3. GOVOR 

GOVOR VIRANA je štokavsko-ikavski s dosta posebnosti i izvornih oblika. Nema čakavskih elemenata, a razlikuje se od drugih otoka koji su Viru sa sjeverne i južne strani. Zbog povezanosti sa ninskim područjem ima dosta sličnosti s njihovim govorom, ali drugačiji i specifičniji je izgovor. Izgovor je oštar i brz. Najuščuvaniji i najviše do izražaja virski govor dolazi i u današnje vrijeme u naseljima Lozice i Torovi, zbog puno manjeg vanjskog utjecaja. U govoru ima dosta tuđica, posebno romskih, manje njemačkih i turskih. Specifičnost virskog govora je što se na kraju mnogih riječi izbacuje slovo „O“ a ubacuje „JA“. Kao naprimjer bio-bija, trčao-trčaja, kopao-kopaja, orao-oraja. Do sada virski govor nije znanstveno proučavan i ne zna se pravo podrijetlo. Profesor Ive Bašić napisao je anegdotu vezanu za virski govor koja se dogodila 1955. godine kada je na Vir došao učitelj Boris Vidov. Kada je učitelj čuo kako djeca govore upitao ih je: „Koji ste vi vrag, niste boduli niti vlasi“, a djeca su mu odgovorila „Mi smo Virani“, na šta se učitelj nasmijao. 

4. KULTURA

KLAPA VIR - Dalmatinska Klapa "Vir" osnovana je 2003. godine i djeluje u okviru KUD-a „Sv. Ivan“ iz Vira, a financira uz pomoć Općine Vir. U proteklom razdoblju, Klapa "Vir", imala je nekoliko gostovanja i izvan Zadarske županije. Prvi nastup Klape bio je u "Kaptol centru" u Zagrebu, a uz Klapu je nastupila i ženska klapa "Gusarice" iz mjesta Komiža sa otoka Visa. Dva puta je Klapa nastupali u dvorani "Globus" na Zagrebačkom velesajmu prigodom turističke prezentacije Vira u Zagrebu, a jednom u Velikoj Gorici. U ljeto 2004. godine nastupila je na poznatoj zadarskoj turističkoj fešti "Noć punog miseca". U ljetu 2005. godine, Klapa je sudionik klapske večeri održanoj u Guvernerovoj palači u Zadru i na "Večeri dalmatinskih klapa" u Sukošanu. U prosincu 2005. godine Klapa "Vir" je nastupila na "Božićnom koncertu klapa" u zadarskom Arsenalu. Osim tradicionalnih dalmatinskih napjeva a capella, na repertoaru klape nalazi se i niz duhovnih pjesama, pa je zbog toga Klapa rado pozivana na sve društvene i crkvene svečanosti u našem mjestu Viru. S osobitom čašću, Klapa "Vir" pjevala je Vrhbosanskom nadbiskupu - kardinalu Vinku Puljiću prigodom njegova posjeta našoj Župi - crkvi svetog Jurja u selu Viru 25. srpnja 2004. godine (Opširnije o ovom događaju možete pročitati u članku "Posjet kardinala Vinka Puljića Viru", a općenito o samoj crkvi možete pročitati u članku "Župna crkva svetog Jurja"). U prosincu 2004. i siječnju 2006. godine Klapa pjeva na Božićnim koncertima u virskoj župnoj crkvi s mješovitim zborom HPGD-a „Petar Zoranić“ iz Zadra i istoimenom klapom koja djeluje u okviru HPGD-a „Petar Zoranić“. Zahvaljujući dosadašnjoj dobroj suradnji sa zborom i Klapom „Petar Zoranić“ iz Zadra, bilježi redovita gostovanja na večeri susreta klapa naziva "Utorkom u Zoraniću". Ovaj četvrtak, dana 16. ožujka 2006. godine, Klapa "Vir" je službeno prošla na audiciji u konkurenciji debitantskih klapa na Festivalu dalmatinskih klapa "Omiš 2006" što je ujedno i veliki uspjeh naše Klape. Opširnije o prvim počecima Klape Vir pročitajte u članku iz 2006. godine Klapa "Vir".

KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO "SVETI IVAN", VIR - od sedamdesetih godina dolaskom vanjskih utjecaja i smjene generacije, stari načini zabave nestaju, zaboravljaju se stara kola i pjesme, prijetilo je da se stari običaji zaborave. Osamdesetih godina u školi se osniva dječji folklor i tamburaški zbor, koje su vodili vanjski suradnici. Pjevalo se pjesme i plesala kola Slavonije i drugih mjesta Hrvatske, ali ne i vlastiti virski folklor. Kad je gospođa magistra Miroslava Hadžisevnović-Vališek, inače virska vikendašica, sa ekipom Radio Zagreb došla na snimanje crkvenih pjesama uočila je sposobnost mnogih Viranki za pjesmu. Pokušavala je okupiti više žena srednje dobi za izvorni virski folklor, ali u početku je bilo puno poteškoća. Uz pomoć prof. Ive Bašića uspijevaju okupiti desetak žena. Po prvi put za virsku feštu folklorna skupina obučena u staru nošnju 29. kolovoza 1997. godine učestvuje u procesiji i poslije mise, kao u doba starih vremena, zaigralo je kolo po starinsku i oživjela stara pjesma. Nakon tog nastupa uslijedili su i brojni drugi uspješni nastupi. Zbog toga došlo je do formiranja Kulturnog umjetničkog društva 4. srpnja 1998. godine pod nazivom KUD "Sv. Ivan" Vir, u staroj zgradi Općine Vir. KUD sačinjava tri sekcije: Crkveni zbor, folklorna sekcija u kojoj je tamburaški zbor i sekcija za maškare. Helena Budija Škorić mlada je voditeljica pod čijom stručnom pomoći živi i raste virski folklor. U programu se igraju: virsko kolo, brzo kolo i starinsko virsko kolo. Osim izvornih kola i pjesama grupa pjeva i dalmatinske klapske pjesme. Folklorna skupina pjeva u troglasu što je rijetko u ovakvim sekcijama. U svojih dvadesetak godina rada KUD "Sv. Ivan" nastupio je širom Hrvatske i u inozemstvu. KUD često nastupa na raznim kulturnim događajima na Viru, najviše za vrijeme turističke sezone. Od brojnih priznanja posebno je vrijedno priznanje: „Priznanje za promociju hrvatskog turizma”. Folklorna skupina podijeljena je na mlađu (djecu) i stariju skupinu (odrasli).

VIRSKE MAŠKARE - selekcija za maškare njeguje drugu tradiciju pokladnih manifestaciju i sastavni su dio KUD Sv. Ivan i uglavnom su aktivni u pokladne dane. Obilježavanje pokladnice (nedjeljom) i poklade (utorkom) od starih dana činile su maškare iz sva tri naselja, sela, Lozica i Torova. U selu bi se formirale tri skupina maškara po uzrastu i zvali su se „mali” djeca do četvrtog razreda osnovne škole, zatim „sridnji” od dvanaest do šesnaest godina i „veliki” muškarci u odrasloj dobi. Do kasnih pedesetih godina žene nisu išle u maškare, a kada su krenule išle su samo poslijepodne i to samo obilazeći kuće u selu. Male maškare kretale su prve, oko sedam osam sati ujutro, srednji su iz sela i veliki iz Lozica i Torova kretali oko devet sati, a veliki su kretali oko jedanaest sati iz sela. Svatko je imao svoj raspored obilaska. Maškare su bile obučene u bijelu odjeću, bijele hlače i bijelu jaknu, košulja ili bluza najčešće je bila konobarska od malo debljeg platna. Na glavi su nosili vizera, maska s ukrasnim fijorima, papirnatim raznobojnim vrpcama. Maske su se najčešće izrađivale od papirnatih kutija s izrezanim otvorima za oči, nos i usta, na kojima se bojom crtali brkovi, obrve a nekada i brada. Neke su maske bile u obliku stošca, imale su visok vrh. Bilo je raznih varijanti. U svakoj maskiranoj grupi bio je maskiran mladoženja i mladenka, mladenka je naravno bio maskirani muškarac. Mladenka je nosila bijele rukavice i u ruci jabuku ili ponekad naranču. U već staru poderanu odjeću bili su obučeni baba i did. U ranije vrijeme nosili su sukneni kapu sa kapuljačom na glavi. A u znak plodnosti did je imao vidljivo spolovilo, od dva napuhana prašća mjehura i platnenim spolovilom. U velikim maškarama obavezno je bio maskirani pop s križem na prsima i molitvenikom u ruci. Pop je pozdravljao sa faljen Isus, davao domaćinima da ljube križ i pravilno ili iskrivljeno molio. Tu ulogu najčešće je imao Joso Gržeta, a kasnije i Miro Glavan. Na čelu maškara je bio vođa sa svirlićem (pištaljkom), rogom ili trubom s broda. Vodio je maškare od kuće do kuće i svirao odlazak iz kuće, dok su ga ostale maškare slijedile. Obilazeći kuće maškare su pjevale, a domaćini bi ih častili vinom, eventualno fritulama, kroštulama, kuhanom slaninom i kruhom, a ponekad i neke ručkom. Obilazeći kuće skuplja se milodar. A za milodar se nosila sprtica i mišina za vino. Ljudi su pretežito davali jaja, slaninu, svinjska rebra i vina. Vina se toliko dobilo da su ga morali prevoziti na magarcu do kuće u kojoj se spremala fraja. Za skupljeni novac, prodana jaja i posebnog novčanog priloga šta se skupio unaprijed od maškara, kupilo se meso i kuhala se juha i lešo meso. Frajalo bi se i slavilo do kasno u noć. Posljednjih pedesetak godina poklade organizira se suđenju karnevala, kojeg se gonilo tovarom, a u današnje vrijeme se vozi u prikolici. Pred zadrugom u večernjim satima uz prisustvo mnogobrojnih mještana tužitelj iznosi sve grijehe i probleme koji su se dešavali u selu na šaljivi način. Sudac karnevala proglašava krivim i izriče mu smrtnu kaznu spaljivanjem na lomači. Kod spaljivanja karnevala se oplakuje naricanjem, plačem na glas od strana maškara. Da bi se pojelo sve šta se skupilo maškare se skupljaju posljednji put sljedeće nedjelje.

SPORT - djeca na otoku sportom su se bavili sukladno dnevnim obavezama, koje je imalo skoro svako dijete od pet godina na više. Svatko je imao svoje obaveze, najmlađi su čuvali ovce i janjce, a odrasliji su gonili volove na pašu. Kada bi se skupile manje grupe igrali su razne igre, ovisno o godišnjem dobom. Uz čobanske igre, igralo se i sa svime šta im je bilo raspoloživo, kao kamenjom, brdenom, štapovima i drugim predmetima. Najčešće igre koje su igrali bile su: igra na kalune, pucanje babulima, igra na kozu, utrkivanje na tovarima, utrka janjaca, bacanje kamena s ramena, igra karata, nogomet, skakanje priko koze i mnoge druge igre. Prije škole, za vrijeme velikog odmora i rijetko poslije škole dečki su igrali na balu. Ekipe su većinom bile sastavljene po mjestu boravka, npr. Seljani su igrali Lozičana i Toraša. Dok su curice najčešće igrale kolo i igru zavezanih očiju ili na školu. Glavna igra odraslih muškaraca nedjeljom i blagdanima bilo je boćanje ispred zadruge, gostionice ili kućom koja je točila vino. Kada je bilo toplije mladići su igrali nogomet. Pedesetih godina, oformili su neku vrstu kluba koji se zvao „Mornar”, Vir. To su bili mladići, prva generacija virskih srednjoškolaca koji su za vrijeme praznika dolazili doma iz mjesta školovanja i nabijali loptu pred zadrugom. Prvom kožnom loptom kojom su igrali donesena je iz izbjeglišta El Šata sa Sinaja. Po pričanju loptu je donio Zdenko Rukavina. A kada se lopta probušila u nju su trpali slamu i nastavili dalje igrati. U tadašnjem „Mornaru” igrali su: Srećko Kapović, Dinko Peruza, Tomislav Bašić, Šime Jakovićeva, Branko Peruza, Krsto Bašić, Nevenko Glavan, Šime Bašić Pipin i brat mu Rudi Bašić (golman), i njihov vođa Tomislav Bašić. Virani su se bavili osim nogometom i boćanjem i drugim sportovima, kao košarkom, rukometom, odbojkom, stolnim nogometom i drugim, ali nogometom i boćanje postignuti su najbolji rezultati i koji su održani sve do današnjih dana.

Fotografija prikazuje boćare. Donji red s lijeva na desno: Milivoj Liverić, Ive Bašić, Tomislav Bašić, Marijan Buškulić i Veljko Tičić (iz mjesta Povljana).
Gornji red s lijeva na desno: Vido Budija, Šime Bašić, Vlatko Krnčević, Vinko Bašić, Zdravko Buškulić i Branko Rukavina.

BOĆARSKI KLUB VIR - osnovan je na boćarskoj tradiciji 1989. godine, a osnovan je da promiče i potiče mlade boćarskom sportu. Voditelj je bio Jakov Rukavina, a boćali su: Ive Bašić, Mile Begonja, Vlatko Krnčević, Veseljko Rukavina, Goran Budija, Klaudijo Bašić, Joso Vučetić Herkul i Branko Rukavina. U igru su im se kasnije pridružili i Marijan Kapović, Milivoj Liverić, Darko Bašić, Dinko Bašić, Šime Bašić Bojs i Ante Kapović Zalin. Voditelji ekipe poslije Jakova Rukavine bili su Goran Budija i Krsto Bašić. U prvoj sezoni nastupa virski boćari postigli su zavidne rezultate zauzevši prvo mjesto u tadašnjoj Općinskoj ligi i klalificiravši se u Dalmatinsku ligu, a kasnije i u međužupanijsku ligu. Opširnije o samom virskom boćalištu i prvim boćarskim turnirima održanim ispred caffe bara "Kotarina" na Jadru, pročitajte u članku otvorenje boćarskog igrališta. 

NOGOMETNI KLUB VIR - davne 1955. godine osnovan je "prvi" nogometni klub "Mornar" iz Vira, a u prosincu 1995. godine (15.12.1995.) na osnivačkoj skupštini na Viru osnovan NK "Mornar", Vir. U registar udruga Republike Hrvatske klub je službeno upisan 25.06.1998. godine pod istoimenim nazivom NK „Mornar”, Vir (naziv kluba je ostao nepromjenjen). Inicijativu za osnivanje nogometnog kluba podnio je Valter Bašić, koji je do tada igrao u privlačkom „Sabunjaru”, uz pomoć velikog zaljubljenika u nogomet Rudija Bašića. U Županijskoj Ligi NK "Mornar" nastupa od 1996. godine. Prvi predsjednik kluba bio je Šime Bašić Bojs, predsjednik izvršnog odbora Svetko Begonja, a tajnik kluba Miroslav Glavan. Prvi nogometni sastav činili su igrači: Grozdan Kapović, Veselko Orlić, Željko Bušić, Damir Begonja, Tihomir Buškulić, Neven Sadovski, Darko Bašić, Saša Bjelanović (u ono vrijeme posuđeni igrač NK "Zadar"), Joško Vučetić, Joso Mitrović, Marino Rukavina, Mate Gržeta, Valter Bašić, Lenko Grlić i Velimir Radović. Najveći uspjeh kluba je osvojeno treće mjesto u županijskoj nogometnoj ligi. U povijesti kluba najušpješnijih četiri godine su bile sa trenerom Svetkom Begonjom. Utakmice kojima se nogometni klub "Vir" posebno ističu one odigrane protiv splitskog „Hajduka” i dobro poznata utakmica odigrana 10. ožujka 1996. g. u Kninu, neposredno nakon oslobođenja Knina, kada su gostujući virani sa rezultatom od 3:0 pobijedili domaćine (NK „Dinara”). Nakon 1996. godine nogometni klub preuzima Tihomir Radović, naslijedilo ga je u vodstvu Živko Vučetić, predsjednik/direktor Šime Buškulić, a novi trener je bio Veseljko Orlić. Od 2002. godine na čelu kluba je Valter Bašić. U klubu je trenutno registrirano više od 70 igrača podijeljenih u grupe: seniori, mlađi pioniri i najmlađi tzv. "tići" (misli se na "ptići"). O prvom otvorenju nogometnog igrališta pročitajte u članku blagdan svetog Jurja iz 2005. godine.