Povijest otoka Vira podijeljena je na nekoliko razdoblja:
Vir u pretpovijesno doba, Morska arheološka nalazišta iz starog vijeka, Vir za vrijeme Rimske dominacije, Dolazak Hrvata (Drugo naseljavanje Vira), Vir u vrijeme Ugarske i mletačke uprave, Virska Kaštelina (Venecijanska utvrda na Kozjaku), Vir u zakupu, Treće naseljavanje otoka, Vir u vlasništvu plemićke obitelji Crnica, Vir za vrijeme Austrijske i Francuske vladavine, Katastar Vira iz 1824. godine, Vir u vlasništvu obitelji Bakmaz, Otkup otoka, Posljeratno vrijeme (Poslije II. Svijetskog rata), Vir nakon mosta, Razvoj otoka (Osnivanje Hrvatske države i Općine Vir - Novija povijest otoka Vira). 

VIR U PRETPOVIJESNO DOBA
- u pretpovijesno doba Jadransko more je bilo udaljeno od današnjih obala, a morski kanali bile su plodne šumovite doline. Liburni, Japodi i Dalmati najstariji su poznati narodi ovog područja. Na temelju arheoloških nalaza profesor dr. Šime Batović u svom radu „Prapovijesni ostaci na zadarskom otočju” tvrdi da su prvi stanovnici otoka Vira bili Liburni. Ilirsko pleme, koje je na ova područja nastanjivalo od 9. stoljeća prije Krista. Bilo je to u vrijeme željeznog doba pa sve to dolaska Rimljana i Hrvata. Dr. Šime Batović je pronašao tri lokaliteta iz željeznog doba koja su pripadala Liburnima. Gradinu na brežuljku sveti Juraj (Bandira), Gradinu na Gaju na sjevernom djelu otoka, grobne gomile na potezu Gračić-Križice-Gajine. Dok gomila na Sinjaku sa sigurnošću se može tvrditi, nije pripadala tom razdoblju, već je ona ostatak suhozida jare iz novijeg doba. Obje Gradine i ona sa Bandire i iz Gaja su specifične u odnosu na nalazište na ovom području. Na Bandiri je bio dvostruki obrambeni bedem, a u Gaju je bio bedem polukružnog izgleda i jedinstvene gradnje uz more. Zidovi na Bandiri bili su razmaknuti jedan od drugog oko 20m, vanjski zid je bio primjetan u dužini od 10 m, a unutarnji bedem je jedva bio sačuvan, najvjerojatnije zbog upotrebe kamenja za zidanje okolnih pašnjaka. Danas je lokalitet gotovo do kraja devastiran. Obrambeni suhozid Gradine u Gaju je bio širok čak 7m, najvjerojatnije zbog nizinskog položaja. Sačinjavaju ga tri uža zida naslonjena jedno na drugi. Ti potporni zidovi zidani su radi veće sigurnosti i stabilnosti, kojom se vjerojatno štitilo od jakih sjevernih vjetrova (bure) koji na tom djelu jako puše. Uz Gradinu je bilo pristanište. Unutar zidina gradile su se jedno prostorne četverobridne kuće prizemnice s podom od nabijene zemlje, ili gline i s glinenim ognjištem. Najvjerojatnije su im krovovi bili dvolisni, pokriveni slamom, granjem ili trstikom. U to vrijeme žene su imale izuzetni položaj u obitelji, tragovi matrijarhata. Blizina vode, ravnice, polja, pašnjaka i mora radi ribolova, omogućavali su život na otoku, makar u to vrijeme nije ni bio otok nego je bio sastavni dio privlačkog poluotoka. Sve do kraja prvog milenija nove ere kada se po prvi put more kanala Nova Povljana i Privlačkog zatona dodiruju, makar i povremeno. Grobni humci na potezu Gračić-Križice-Gajine, ukupno njih sedam, svjedoče o pokopu pokojnika na tim mjestima. U humku 5 na brežuljku Križice u blizini Torova, pronađena je keramička posuda i više ulomaka bez posebnih svojstava, te kameni predmet i strugala. Dokaz da su Liburni bili nastanjeni na ovim prostorima možemo vidjeti i po tome kako su pokopavali svoje pokojne, slaganjem kamenja u gomilu oko pokojnika i odlaganje posudica. Smatra se da su Liburni jedno od ilirskih plemena. Oni su bili posebna etička skupina sastavljena od više plemena (Mentori, Puceti, Himani) ili neka vrsta saveza plemena s određenim zajedničkim svojstvima, kao što su kultura, jezik, predaja, obrana, društveni i privatni život. Nastanjivali su sjevernu Dalmaciju između rijeke Krke i Zrmanje, zatim obalni pojas ispod Velebita, Hrvatsko primorje, istočni dio Istre do Učke i rijeke Raše s otocima ispred tog područja. Pretpostavlja se da su imali prevlast u kulturi i trgovini, pa su zbog osiguranja trgovine i plovidbe imali uporišta i predstavništva po cijeloj obali. Zbog čega su se sukobljavali s Grcima na Krfu. 

MORSKA ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA OKO VIRA IZ STAROG VIJEKA
- o malom bogatstvu morskih arheoloških lokaliteta oko Vira i značaju virskog akvatorija u starom vijeku za plovidbu od južnog prema sjevernom Jadranu, svjedoče lokaliteti pronađenih amfora. Najstarije i najznačajnije su grčko-italskim amfore pronađena kod otoka Maura iz 3.-4. stoljeća prije Krista. Pedesetih godina 20. stoljeća virski ribar Šime Kapović, mrežom je podigao s morskog dna, do sada najstariju pronađenu amforu na istočnom dijelu Jadrana. Drugi lokalitet je bio u Gazu, gdje je bila lučica na samoj „prevlaci”. Lokalitet je bio jugozapadno od virskog mosta gdje su otkriveni dijelovi antičke nekropole, vjerojatno nastale u sklopu još nekog nepoznatog kompleksa. Iz devastiranog pristaništa potječu dvije amfore s više ulomaka gornjeg dijela amfora jadranske provincije iz posljednjih godina prije Krista. Amfore su se služile za prijevoz vina. Pronađene su još sitna keramika, željezni nož i drugi predmeti, što govori o udesu antičkog broda. Sličan udes dogodio se i zapadno od uvale Rasovača u blizini novog svjetionika. Oba su se desila na prijelazu iz prvog stoljeća stare i prvog stoljeća nove ere. Tip amfore koji su pronađeni su „istarski”, a u njima se najvjerojatnije prevozilo ulje. Amfore imaju debele stjenke. O značaji pomorskog puta u starom vijeku govori i sljedeći tekst: „Na polovici plovidbenog puta duž obale Liburna trebalo je također sredinom 4.st. prije nove ere postojati odmorište gdje su grčki mornari mogli zanoćiti. Vjerojatno se to odmorište nalazilo negdje između otoka Silbe, Molata, Vira i Oliba. Mogući dokaz usputne stanice može biti brodolom iz 4. stoljeća Prije nove ere kod Mauna”.

VIR ZA VRIJEME RIMSKE DOMINACIJE
- rimska dominacija na ovim područjima napreduje od trenutka kada je vladana ilirska sila. Ti ratovi trajali su više od 200 godina. Od 3. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća Nove ere, na ovom području dominira Rimsko carstvo. S jedne strane naseljavaju se Romani, a s druge strane nastavljaju život liburnska i japodska plemena. U 4. stoljeću slabi snaga Rima, pojavljuju se barbari na granicama carstva, napadaju njihove prostore i 500 godina, naš kraj, potpada pod državu Istočnih Gota. Za vrijeme rimske dominacije na ovom dijelu Jadrana, Vir je bio cestom povezan s kopnom. To je bila cesta Via Communis, preko Privlake do Nina, koji je bio centar šireg područja, jer je i dalje bio dio kopna. Od Vira, prema ostacima vidljivim kod rta Kulina na privlačkoj strani, cesta je vodila preko Rtina i Školjića na privlačku stranu. Manji kompleks rimske arhitekture pronađen je na predjelu Gaza na privlačkoj strani. Sačuvan u temeljima, koji se sastoji od lučice i gata, ostatka solane, spomenute ceste Privlaka-Vir, što govori i o značaju Vira i njegovoj naseljenosti u to vrijeme. Na Viru nisu nađeni ostaci rimskih naselja, ali pretpostavlja se da je bio samo povremeno naseljen liburnskim stanovništvom, koje je vjerojatno ostalo vezano za staro gradinsko naselje na Bandiri (Brdo Bandira), dok se smatra da je Gradina u Gaju uz more dolaskom Rimljana napuštena. U vrijeme propasti Rimskog carstva, Vir postaje pribježište Ninanja, koje značenje zadržava i poslije.

DOLAZAK HRVATA (DRUGO NASELJAVANJE VIRA)
- oko 630. i 640. godine provaljuju oboružane čete Hrvata iz njihove pradomovine Bijele Hrvatske u Panoniju i rimsku Dalmaciju, te nadvladavši i protjeravši Avare sami tu zavladaše. Zaposjedaju Nin, Nadin i Sidragu i oko njih osnivaju nove vojničke upravne jedinice – župe, njih šest. A u Ninu staru Aenonu postavljaju svoju novu državnu organizaciju. Tako Rački opisuje dolazak Hrvata na ovdašnji prostor. O istom dolasku Hrvata na područje Nina Eduardo Peričić piše: „U početku VII stoljeća i Nin je pao pred avarsko-slavenskim naletom, jer ga je bilo teško braniti. Za razliku od Salone i drugih gradova nije bio potpuno razoren. Čak je sačuvao i dio latinskog stanovništva i svoj gradski status, premda će u nadolazećim stoljećima gubiti svoj prvotni romanski karakter i s vremenom dobiti jednu od najznačajnijih uloga kao prvi značajan politički, kulturni i vjerski centar starohrvatske države”. Prodor Avara i Hrvata Zadar s otocima pripada bizantskoj, a ostali dio hrvatskoj državi. Postupno se stvara prva hrvatska državna zajednica, od 9. stoljeća, koju sačinjavaju županije. Jedna od najvažnijih je bila ninska, oko Biograda, Tinja i Vrane, koja uskoro postaje središte i najnaseljeniji kraj hrvatske države. Posebno je bio važan Nin, centar ninske biskupije, prvih knezova i kraljeva, a i otoke pred kopnom Hrvati su brzo naselili. Kralj Petar Krešimir IV stolovao je u Ninu, i u okolini držao svoje brodovlje. Vir je u to vrijeme i dalje usko vezan za Nin. Hrvati uski pojas zemlje koji je spajao Vir s kopnom, nazivaju „privlaka” po čemu je i naselje na pješčanom poluotoku dobilo ime Privlaka. Hrvati se lako stapaju sa starosjedilačkim liburnijskim stanovništvom koje uskoro asimiliraju, što dokazuje kasnijom izgradnjom starohrvatske jednobrodne zavjetne crkvice sveti Juraj na Bandiri, uz prije postojeću gradinu. To svjedoči o poštovanju starih tradicija i uskoj povezanosti hrvatskog i liburnijskog duha. U tom dugom periodu, od 12. do 13. stoljeća izgrađene su na Viru crkva svetog Nikole i crkvica svetog Jurja, na mjestu današnje župne crkve svetog Jurja u selu. Potom su u 13. i 14. stoljeću izgradili župnu i grobljansku svetog Martina u Smratinama, od koje se do pred pedesetak godina plugom iskapalo ljudske kosti. Pretpostavlja se da je i na tom mjestu pokapalo mrtve. Prvi veći navedeni popis iz periodi hrvatske države o otoku Viru svjedoči Krešimirova povelja iz 1069. godine, kada se po prvi put pisanom riječju spominje Vir kao otok, a ne kao poluotok kao u ranijim podacima.

VIR U VRIJEME UGARSKE I MLETAČKE UPRAVE
- od 1102. do 1409. godine naš kraj na osnovi „Pacte konvete” pripada Hrvatskom-Ugarskom Kraljevstvu. Time se gubi državna samostalnost i Hrvatska dolazi u personalnu uniju s Ugarskom dinastijom. Nin čije je Vir područje, pripao je navedenoj dinastiji sve do predaje u „zaštitu” Veneciji. Venecija je nastojala zavladati gradovima na obali Jadrana, osobito Zadrom. Zadrani su se branili, ponekad pobjeđivali, a u obrani pomagali su im i gradovi u okolicu posebno Nin i Biograd. Godine 1242. godine ugarski kralj Bela IV, bježeći pred terorom Tatara, sklonio se najprije u Trogiru, zatim u Zadru gdje se nije osjećao sigurnim pa je odlučio pobjeći na otok Krk. Na putu kod otoka Vira, napali su ga barbari. U pomoć su mu pritekli obližnji stanovnici, posebno oni s Paga. Gdje su ga poslije strašne bitke, oslobodili i prevezli do Krka, gdje se oporavljao. Tako je 1313. godine condottiere Almacije de Limolis iz Katalonije u službi Venecije, kojoj se sam ponudio, izabrao je Vir za odmor pri napadu na Zadar. Ostao je na njemu s tisuću dobrih oružnika i tisuću pješaka s dugim kopljima i tisuću strijelaca osam dana, a zatim preko Prevlake krenuo preko Privlake u Zadar, koji je osvojio. Tada je i Vir bio osvojen od strane Venecije. Nin kao i ostali dalmatinski gradovi 1329. godine predaju se u „zaštitu” Veneciji u kojoj je imao status autonomije, a knezovi su mu dolazili iz Mletaka. Od 1358. godine na vlast dolazi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik. „Sramnim mirom” veliki kralj Ludovik I Anžujinski prisilio je Veneciju da se odrekne prava na Dalmaciju od Kvarnera do Drača. Zadar od tada jača. Šire se posjedi u okolici. Zadarsko brodovlje plovi Sredozemljem. Najstarije sveučilište na hrvatskom tlu u Dominikanskom samostanu osniva se 1396. godine. U to vrijeme stanovništvo Vira bilo je siromašno i malobrojno. Uglavnom su se bavili obradom plodnih dijelova otoka kao i stočarstvom. Nakon pripojenja Vira Veneciji 1329. godine čitav otok je bio davan u zakup veleposjednicima. Na deset godina Vir je zakupio veleposjednik Grgur Mrganić, a nakon njega i drugi imućni Zadrani i Ninjani radi ispaše stoke, koju su čuvali mještani Vira. U civilnom pogledu od 1409. godine Virom upravlja „conte veneto di Nona” kao jedinim područjem Nina kojim nije upravljao „veliki savjet” Nin. Sredinom 16. stoljeća Hrvatsko plemstvo za svog vladara izabire Ferdinanda Harsburškog. Posljedica tog izbora je više stoljetna vladavina Hasburgovaca na ovim prostorima.

VIRSKA KAŠTELINA - VENECIJSKA UTVRDA NA KOZJAKU
- utvrda Kaštalina nalazi se na rtu Kozjak, izgrađena je početkom 16. stoljeća. Služila je za obranu od Uskoka i Turaka, te je služila i kao sklonište Virana i ninskog kraja u slučaju napada. Duž dalmatinske obale tada su građena pribježišta u koje se sklanjalo lokalno stanovništvo sa svojim dobrom i stokom. Često se prostor oko već postojećih srednjovjekovnih kaštela štitio privremenim konstrukcijama od drva, zemlje ili šiblja ili su građene prave zidine koje su svojim opsegom zatvarale prostor dovoljno velik da bi se svi mogli skloniti u njega. Upravo takvi zakloni uz koje su se s vremenom nanizale kuće ostali su jezgra mnogih manjih mjesta na dalmatinskoj obali. Za razliku od njih uz virsku utvrdu nije se oblikovalo naselje. Sagrađena je na pomno odabranu mjestu na osami, na malenom rtu koji s tri strane već štiti more. Obrambena utvrda Kaštelina položena je u duljini od gotovo 40m u smjeru JZ-SI tako da zapriječi pristup rtu s kopnene strane. Organizacija obrane kaštela, sva usmjerena prema kopnu, upućuje na to da se s morske strane nije očekivao napad, već je more ostavljalo mogućnost za napuštanje utvrde i bilo jedini mogući put za napuštanje, te put za pristup pomoćnim snagama i opskrbom. Osnovna funkcija utvrde bila je očuvanje ljudskih života i njihove pokretne imovine, a ne obrana okolnog teritorija.

VIR U ZAKUPU
- u knjizi „Povijest grada Nina” Maje Novak Sambrailo citira Grgu Novaka koji iz mletačkih izvora iznosi: „Za Nin, a i za cio njegov teritorij, bio je važan Vir (Pontadura), koji je pripadao Ninu i koji je u slučaju neprijateljskog upada mogao uvijek da služi za sklonište i stanovništvu i stoki zadarskog i ninskog teritorija. Postojala je opasnost da on bude dat u zakup privatnicima, koji bi mogli iskoristiti i u slučaju nevolje zabraniti ostalom stanovništvu da se tamo skloni”. Vjerojatno je Novak podatke koristio iz „Relacija kapetana Zadra” koje su pisali na povratku s dužnosti, mletačkoj upravi. Tako u Relatione del nobil homo signor Thomaso Morestini tornato di Capitanio di Zara, piše da se u zadarskoj jurisdikciji nalazi „starodrevni, ali gotovo sasvim porušen grad Nin kojim sada upravlja knez Pietro Lippomano”. Tada je Nin brojio 525 stanovnika od kojih 130 sposobnih za oružje, 749 glava stoke sitnog zuba i 542 krupnog. Moresino opisuje dalje ninski teritorij, broj stanovnika i stoke i kaže da proizvodi 400 kvarata vina na godinu i 10000 stara žita. Poluotočić Vir, što je danas otočić, ne bi se smio nikome u zakup, on treba da služi za zajednički smještaj stoke u slučaju napada. O mogućnosti sklanjanja ljudi i stoke govori i Alvise Barbaro u svojoj „Relaciji” poslije povratka s dužnosti kneza u Zadru 1582. godine „U ninskom teritoriju nalaze se dva sela: Vir i Privlaka sa 136 stanovnika, od kojih 56 sposobnih za oružje. Ninski su mostovi srušeni, treba ih popraviti. Na Pontaduri (Viru) mogu se skloniti ljudi i stoka u slučaju neprijateljskog napada. Mjesto Posedarje je napušteno”. I pored navedenih upozorenja o strateškoj važnosti Vira u slučaju napada Turaka da se ne da u zakup, to se ipak dogodilo, makar su protiv toga bili zadarski vojni komandant, Kapetan Zadra, pod čijom je glavnom komandom stajala i ninska posada. Generalni providur Grimani, kada je dodjeljivao razna zemljišta kolonima ovog kraja dodijelio je Vir kavaljeru Vidu Matasoviću i nekim ljudima koji su bili posada na oružanim lađama, ali uz obavezu da godišnje osminu godišnjih prihode oko 1500 lira plate mletačkoj vladi. U navedenim dokumentima kao i i u „Relacijama” Zuana Battista Michiela od 27. ožujka 1586. godine Pontadura/Puntadura (Vir) naziva se „Preninsola”, što znači poluotok, makar je Vir bio u to vrijeme bio od kopna omeđen plićakom, tj. kanalom Nova Povljana i Privlačkim zatonom, najvjerojatnije su bili spojeni pješčanim plićakom. U zakup na početku 16. stoljeća Vir je prodat za 850 lira, a kasnije osamdesetih godina istog stoljeća za 1500 lira. Zbog zaštićenosti prostora cijena mu rasla više od ostalih krajeva oko Ninskih naselja.

TREĆE NASELJAVANJE OTOKA
- u „Relaciji” Alviza Dofina 1578. godine s povratka s dužnosti stoji: „Malo pomalo zadarski se teritorij ponovno naseljava, ali je strah uvijek velik, osobito zbog toga, što Turci otimaju djecu. Zbog toga se ljudi radije sele u Pulju i Istru. Tek je nekoliko mjesta nešto naseljeno: Nin, Novigrad, Posedarje, Ljubač, Pontadura (Vir), Pakoštane, Diklo, Stomerino, Brdo, Sukošan, Turanj, Biograd. Sva su ostala mjesta bez stanovnika zbog prilika koje tamo vladaju.” O naseljenosti Vira, nalazimo podatak i u vizitaciji crkvenog vizitatora Augustina Valiera, koji je posjeti Vir 1579. godine, s u njoj stoji da je na Viru 36 osoba od pričesti. Vizitator foraneus Micheli Preuli 1603. godine navodi: „U Viru ima 27 ognjišta sa osamdeset osoba od pričesti. Svega 130 stanovnika. Tko su bili stanovnici tog vremena, nije poznato". Da li dio starog hrvatskog življa, ili novopridošlo, kao što je to bilo u Ninu, jer se sadašnje počinje naseljavati početkom 17. stoljeća, a to su bili Budije iz Privlake. Generalni providur Lorenco Venier 1614. godine odredio je Vir kao sklonište za sve Ninjane i njihovo blago, zbog nesigurnosti u Ninu i području Nina. Do evakuacije nije došlo. Tako 16. listopada 1634. godine mletački dužd dodjeljuje otok obitelji Crnica uz obavezu plaćanja 200 dukata godišnje. Prema podacima o kretanju stanovništva i predaji, može se s potpunom sigurnošću tvrditi da od kraja 16. stoljeća postoji kontinuitet naseljenosti na otoku do današnjih dana i da je doseljavanje bilo postepeno sve do druge polovice 19. stoljeća, do kada Rukavine posljednji dolaze na otok. 

VIR U VLASNIŠTVU PLEMIĆKE OBITELJI CRNICA
- obitelj Crnica bila je vojnička obitelj porijeklom iz Crnogorskog primorja. Nakon nekoliko godina na otoku obitelj Vuka Crnice otkupila je otok. Venecija mu je dodijelila naslov plemića – grofa i guvernera – upravitelja, za zasluge koje je familija stekla u oslobađanju Vira i drugih posjeda od uskočkih obitelji. Istodobno su bili i članovi u Vijeću plemića grada Nina o čemu svjedoče više zapisa. Plemići Crnica živjeli su u Zadru i na Viru, gdje su imali palaču na mjestu gdje je danas zgrada Općine Vir, a u Nin su dolazili na sjednice plemićkog vijeća. Carlo Federico Bianchi u svojoj knjizi "Kršćanski Zadar" (orig. Zara cristiana) iz 1879. godine navodi da je grobljanska crkva svetog Ivana sagrađena u drugoj polovici 17. stoljeća i da ju je sagradio Vuk Crnica, što posjeduju obiteljski grb na ulaznim vratima i uklesane inicijale V.C. Ali to nije točno jer crkva datira iz vremena 13. do 14. stoljeća, iz čega se da zaključiti da ju je on dao obnoviti. Osim toga navodi se da je u blizini crkve nađen i njegov grob. Najvjerojatnije 1670. godine obnovile su ali ne i izgradile, u blizini svoje palače, na mjestu današnjeg pristaništa, pokraj ureda Turističke zajednice crkvicu posvećenu Velikoj Gospi, poznatoj pod imenom sveti Nikola. Na žalost ta crkvica je 1975. godine prekrivena asfaltom. Čitav taj period od početka 16. stoljeća do kraja 17. stoljeća. Za Vir je bilo vrijeme teških borbi, bolesti i bijede. Za to vrijeme Vir je opet doživio djelomičnu izmjenu stanovništva. Novo pridošlo stanovništvo palilo je šume zbog ispaše stoke, jer se ratarstvom nije baš uspješno bavilo kao njihovi prethodnici. Pošto su dolazili sa „Morlakije” kraja gdje nema mora, nisu znali ribariti i naseljavali su se podalje od mora, dok je Crnica napravio palaču uz samu obalu.

VIR ZA VRIJEME AUSTRIJSKE I FRANCUSKE VLADAVINE
- Mletačka Republika propala je 1797. godine u Napoleonovim ratovima, pa se tako primorski dio oko Zadra ponovno našao u istoj državi unutar granica Austrijskog carstva. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća pod francuskim carem Napoleonom dalmatinski i lički prostor našli su se u sastavu tzv. Ilirskih područja unutar kojih se razvija hrvatski duh. Nakon poraza Napoleona 1813. godine ojačava Austrija. Nakon nagodbe s Ugarskom, lički dio je pripao Ugarskoj, a dalmatinski Austriji. Središte austrijske Dalmacije postaje Zadar, a pripadaju mu i otoci od Raba do Žirja. Nastupa razdoblje unapređivanja poljoprivrede, javljaju se prvi oblici turizma. Govori se talijanskim i njemačkim jezikom, ali se otvaraju i škole na hrvatskom jeziku. I na Viru se krajem 18. stoljeća prilike stabiliziraju, stanovništvo se udvostručuje. Sijeku se i pale šume, zbog ispaše blaga, povećava se broj stoke sitnog zuba. Dio stanovništva se seli iz sela i formira zaseoke u Lozicama, Stanovima i Križici (Torovima). U Lozice najprije sele obitelj Pave Žepine, a potom Buškulići, pa Radovići i Olići. U stanove pod Bandiru naseljava se obitelj Kapović, a u Križicu Vučetići i Bašići. U to vrijeme posjednici Vira su i dalje Crnice, s time da su manji dijelovi zemlje, uglavnom kuće, okućnice s vrtovima, i neke obradive površine koje su koloni sami iskrčili, pripadale mještanima.

KATASTAR VIRA IZ 1824. GODINE
- nekoliko godina nakon uspostave austrijske uprave u Dalmaciji 23.12.1817. godine, izdana je carska naredba o mjerenju nekretnina radi utvrđivanja katastarskog stanja. To je bila prva katastarska izmjera Dalmacije radi utvrđivanja porezne osnove. Dvije godine od izdavanja proglasa od baruna Franje Tomašića, upravitelja Dalmacije izdanog 10.12.1822. godine izrađen je katastar za katastarsku Općinu Vir, pod nazivom Croquis di Pontadura. Ovim katastarskim crtežom Vir u dokumentima poprima stvarne obrise otoka u čijem je sastavu i otočić Školjić u Privlačkom Gazu. Školjić sa Virom prikazan je kao pješčani plićak koji se za većih oseka najvjerojatnije mogao pregaziti. Otok je katastarski podijeljen u XVI zona i sadrži sljedeće toponime: Punta vrulja, Rastovac, Crnica, Kozjak, Uvala Lapovac, Nova voda, Samatvorac, Gradina, Radnjača, Uvala Rastovac, Smratin, Lokvenjak, Biskupljača, Punta Smratina, Slatina, Vranjak, Straža, Bobovik, Uvala Žitna, Gomolica, Kozjak, Punta Kozjak, Punta Kozjak, Put Virića, Lapnjenica, Soldatica, Uvala Pester, Srplica, Modrać, Meka, Punta Srplice, Virić, Punta Stinice, Školjić, Punta Školjića, Pedinka, Križice, Dočine, Put Dočine, Pontadura, Put Svetog Ivana, Put Brdonje, Brdonja, Potok Brdonja, Uvala Brdonja, Put od kuće Crnica do porta, Škarine, Sveti Ivan, Put brasizz metta a Puntadura, Lozice, Stanovi, Paterinke. Iz katastarskih podataka može se uočiti da su na Viru 1824. godine živjele 43 obitelji sa 17 prezimena. Kuće, okućnice i sva obradiva zemlja bile su uknjižene na male posjednike. Obradivu zemlju sačinjavale su: Podvornice ispod seoskih kuća, predio Kozjaka, preko Dočina do Patarinaka, Škarine, oaze u Brdonji, u zapadnom polju Lokvanjaci, Radnjača, manji dijelovi u Biskupljači, Smratin, a u istočnom dijelu od sela prema Gazu samo Straža Vida Vučetića. Pod šumom je bio cijeli zapadni dio otoka, sjeverni dio Crnika i Rastovca i južni dio sve do iza Uvale Srpljica. Neobradivi brežuljci bili su pašnjaci, Bandira, Vranjak, Trištenja i Barbenjak. Naselja su vidljiva u Selu Viru (Centar) od pristaništa uz kojeg je bila smještena palača veleposjednika Crnica (danas Općina Vir), dok su maloposjednici, mještani stanovali u predjelu sadašnje stare jezgre sela od Gržetinih kuća do Peruza u Zmoračkom kraju s donje i gornje strane puta, ceste koja nije bila glavni put, je bio put ispod sela koji vodi od Mula do Zmoračkog kraja. Podalje od naselja bile su kuće Gržetnih uz put za uvalu i porat u Žitnoj i kuće Buškulića, Lovrićevih koje su bile na istom mjestu kao i danas. Smještaj kuće vidno se razlikuje u odnosu na danas. U Lozicama su bile kuće Žepina, Buškulića, Radovića – Pijažinih i Olića. U Stanovima, zapadno po Bandirom smjestili su se Kapovići, južno pod Bandirom bile su kuće Vučetića, a u Križici bile su smještene Jare Vučetića, a zapadnije Bašići. U Zadru 28.01.1853. godine katastar je potvrđen i za istinitost podataka svjedočili su na svakom listu pojedinačno, Matešić Jakov glavar sela (Capovilla) križem, Bašić Martin starješina (Vecchiardo) križem, Olić Tomo starješina (Vecchiardo) križem i Antonio Crnica veleposjednik, potpisom.

VIR U VLASNIŠTVU OBITELJI BAKMAZ
- u drugoj polovici 19. stoljeća Vir dolazi u posjed zadarske trgovačke obitelji Bakmaz. Postoje dvije predaje o prijelazu vlasništva Bakmaz. Prva je da je obitelj Bakmaz otkupila otok od obitelji Crnica, a druga da Crnica izgubio u igri karata s Bakmazom, te mu je za naknadu predao vlasništvo nad Virom. Uknjižba svih nekretnina provedena je 1880. godine na ime Bakmaz Paška. Poništena je ranija uknjižba nekretnina kojom su raspolagali mještani. Mještani su bili u lošijem statusu nego što su ga imali za vrijeme Crnice, postali su ponovno kmetovi bez prava vlasništva. Svaki kmet je dobio vlastitu knjižicu, u kojoj su se upisivale godišnje obveze prema gospodaru. Do 1880. godine u knjižicu je upisivano prezime Bakmaz, a od 1881. godine Obradović. Najvjerojatnije je u međuvremenu Bakmaz preminuo, a naslijedile su ga kći Obradović Augusta i unuka Obradović Marija. Odlukom austrijskih vlasti o ukidanju kmetstva, 1903. godine ovlašteni opunomoćenici Ante Vučetić pok. Blaža i Mate Subotić, pok. Jure s potomcima Bakmaz pregovaraju o prodaji, odnosno kupnji otoka za 89 obitelji koje su živjele na otoku.

OTKUP OTOKA
- godine 1908. dogodilo se ono o čemu su virski težaci i njihove obitelji sanjali stoljećima. Augusta Obradović (udovica), rođena Bakmaz, prodaje otok Vir kolonima Viranima preko zastupnika Mate Subotića, Jurina i Ante Vučetića, Blažova. Zastupnici su predstavljali 89 obitelji, a cijena je iznosila 12000 kruna za svaku obitelj. Pošto je bilo nesporazuma oko uplate, Mate Subotić je napustio Vir i otišao u SAD, a od tamo je opunomoćio svoju ženu Josicu Subotić za prijenos vlasništva kupljene zemlje na stvarne vlasnike, pri čemu su oni prestali biti kmetovi. Postali su posjednici zemlje i nisu više morali plaćati svakakve namete, što im je omogućilo da lakše podnose prilično teške uvijete života na otoku.

POSLJERATNO VRIJEME - VIR POSLIJE II. SVJETSKOG RATA
- poslijeratno vrijeme bilo je teško za Virane kao i ostatku zemlje. Najveća brojnost od 1121 stanovnika bila je 1953. godine i od onda se bilježi smanjenje stanovnika. Otok nije moga prehraniti stanovnike, makar su obrađivali svaki komad zemlje i imali najveći stočni fond. Trbuhom za kruhom muškarci odlaze u svijet, najvećim dijelom navigati, tako da je osnovna djelatnost Virana bila pomorstvo. U skladu s programom industrijalizacije zemlje, jednom broju mladića omogućeno je školovanje, učenje zanata, pretežno u Rijeci. Potkraj pedesetih godina sva mladost sposobna za rad i srednje obrazovanje odlaze s otoka. Neki se zapošljavaju na fizičkim poslovima, a oni sretniji ukrcavaju se na brodove, obalne i prekooceanske plovidbe. Zbog prometne izoliranosti, šezdesetih godina život se na otoku potpuno mijenja. Mladi odlaze na školovanje izvan mjesta, a mlađe obitelji pomoraca i radnika koji rade u gradovima iseljavaju, pretežno u Rijeku i Zadar. Ranih sedamdesetih godina značajan broj mladih odlazi u europske zemlje, kroz tzv. program privremenog rada. Umjesto privremenog, oni ostaju za stalno. Tamo im se rađaju i školuju djeca. Dio njih dolazi na Vir tek kada su otišli u mirovinu. Na otoku u to vrijeme većinom ostaju živjeti žene sa djecom i stariji. Materijalna situacija je u to vrijeme bila na zavidnom nivou, počinje intenzivna izgradnja kuća. Zemlja se zapušta, obrađuju se samo vinogradi i vrtovi i nešto oranica. Sedamdesetih godina vir dobiva električnu struju i most koji je spajao Vir sa Privlakom. Most je sa pravom nazvan „Most života.” Od njegovog puštanja u promet 1976. godine počinje novo razdoblje otoka. Za gradnju mosta i zaustavljenje kontraverznog projekta gradnje atomske centrale u to vrijeme, na otoku Viru najzaslužniji je viranin Joso Gržeta.

VIR NAKON MOSTA
- današnji burni i ne baš sretan izabrani način razvoja otoka Vira, posljedica je njegovog povezivanja mostom i blizine Zadra, centra sjevernodalmatinske regije, te izgradnje Ličke magistrale kojom se zadarski kraj približio kontinentalnom dijelu zemlje. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih započinje intenzivna rasprodaja gradilišta po povoljnim uvjetima. Začetnik i prvi koji je prodao zemljište na kojem se izgradila prva vikend kuća bio je Joso Gržeta, direktor poljoprivredne zadruge „Iskra” Vir i predsjednik Mjesne zajednice otoka Vira. Tadašnja državna vlast odmah nakon puštanja mosta u promet 1976. godine, htjeli su na Viru graditi nuklearnu elektranu. Virani su se predvođeni Josom Gržetom energično suprotstavljaju, i masovno prodaju zemljište da se grade kuće kako bi se spriječila gradnja nuklearna elektrana. U tome su i uspjeli. Intenzivna izgradnja kuća dovodi na Vir radnu snagu, veliki broj graditeljskih radnika, većinom iz Bosne i Hercegovine koji sa sobom dovode i obitelji. Mijenja se struktura stanovništva po nacionalnosti i vjeroispovijesti. Tako da možemo govoriti o četvrtom naseljavanju otoka. Opširnije o Virskom mostu pročitajte u članku - Virski most.

RAZVOJ OTOKA (Osnivanje Hrvatske države i Općine Vir - Novija povijest otoka Vira)
- Vir je od osnivanja hrvatske države, 1990. godine dobio svoju Općinsku vlast 1993. godine i postao administrativno središte otoka, kako autohtonog stanovništva tako i brojnih gostiju koji na njemu obitavaju cijelu godinu. Na početku Domovinskog rata Vir dobiva stratešku ulogu. Na početku prima mnoge obitelji iz ratom ugroženog zadarskog kraja a potom i šireg područja Hrvatske i Bosne. Vir, nešto podalje od bojišnice, nije u ovom ratu bio ugrožen. Nešto dalje od bojišnice u Ravnim kotarima, Vir je poslužio kao idealni poligon za pripremu hrvatske vojske tijekom cijelog rata. Kulminaciju strateškog značaja otoka doživljava vojnom vježbom hrvatske vojske „Bandira 94”, prethodnicom oslobađanja preostalog dijela domovine, izvedenom vojnom akcijom „Oluja”. Posljedice rata osjećale su se najviše u materijalnom pogledu. Međutim Virani nisu odustajali od prodaje zemljišta, ali ovaj put za još niže cijene, gotovo bescjenje. Počinju se asfaltirati ceste, uređuje se i rekonstruira grobljanska crkva svetog Ivana, ograđuje se groblje sve do puta, postavlja se središnji križ u groblju u znak zahvalnosti hrvatskim braniteljima Domovinskog rata. Na pristaništu, na mjestu nekadašnje palače plemićke obitelji Crnica, izgrađena je nova zgrada Općine Vir. Uređuju se plaže i šetnice. Izvedeno je temeljito uređenje župne crkve svetog Jurja. Crkvu svetog Jurja i njen kameni oltar blagoslivlja zadarski nadbiskup monsinjor Ivan Prenđa, 3. studenog 2000. godine (Napomena: - u crkvi svetog Jurja, na kamenoj ploči stoji datum 5.11.2000., a u stvarnosti je kako je navedeno u tekstu posvećeno je 3.11.2000. godine - dva dana ranije - Opširnije o samoj crkvi možete pročitati u novijem članku: Župna crkva svetog Jurja). Godine 1997. započinje katastarska izmjera otoka i sudska uknjižba otoka. Po prvi put Županijski katastar i Općinski sud rade na Viru kako bi olakšali sprovedbu i sudske uknjižbe zemljišta. Osniva se komunalno poduzeće „Virkom”, otvara se nova tržnica. Pored vikendaša, oživljava turizam u domaćoj radinosti i kampovima. Otvaraju se prodavaonice i marketi, kiosci niću preko sezone na svim stranama, te fast food prodavaonice. Izgrađuje se autobusni kolodvor. Sve službene vlasti i ostali stavljaju se u funkciju turizma. Zahvaljujući turizmu, domaće stanovništvo više ne iseljava kao ranije. Najznačajnije aktivnosti vodile su se na izradi Prijedloga prostornog plana koji je od općinskih vlasti bio prihvaćen, a nakon donošenja novog Zakona o prostornom planiranju i uređenju Republike Hrvatske, vraćen na usklađivanje. Nedostatak plana glavna je kočnica organiziranog razvoja otoka. I pored toga svakodnevno su se gradile nove vikend kuće bez dozvole. Od jeseni 2004. godine započeta je prva faza radova na izgradnji vodovoda. Kako stoji u obrazloženju Prijedlog plana, područje općine Vir izgrađeno je pretežno kućama čiji je broj narastao do te mjere da to stanje ugrožava organizirani razvoj Općine. Zato se predviđaju mjere za ograničenje takvog stihijskog razvoja i predviđaju izgradnju hotela i turističkih naselja u posebnim Turističkim zonama. Time se planira razvoj organiziranog bavljenja turizmom. Sagrađena je nova ambulanta i dječji vrtić.